Nema mi se ovoliko godina, ne baš uvijek
Brišem nos rukavom. Da me mama sad vidi, ubila bi me.
Baš čudno, otkad rođenu mater nisam zvala „mama“...
Ona je već četiri godine samo baba. Baba mojoj djeci, i od tog dana kad se moje prvo dijete rodilo, njena je titula, kao i svih nas, bespovratno otišla u svoju jedinu svrhu - bivanja nečega djetetu. Tako je moja mama sada baba, tata deda, muž tata, a ja sam svima njima: mama!
I jedina mama koja je meni ostala sam takođe ja.
Ukrašavanje jaja dekupaž tehnikom
Iako svake godine ponavljamo iste rituale (što i jeste smisao vjerskih praznika) jednakom dosljednošću mahnito tražimo savjete kako da ukrasimo božićnu trpezu, ispečemo česnicu, ofarbamo jaja,… kao da to činimo po prvi put!
Pa tako i ja, s tom razlikom što sam se prošle godine pridružila armiji nuklearnih fizičarki koja dijeli savjete – odlučila sam se da razbijam atome na temu primjene dekupaž tehnike na ukrašavanje uskršnjih jaja?
Dekupaž tehnika je jako popularna baš zbog toga što gotovo da i ne postoji kreativno polje na kojem je ne možemo primjeniti, a uz to je i vrlo jednostavna i jeftina tehnika, jer vam “za ovi eksperiment” trebaju samo jaja i pokoja salveta.
Ko se boji princes krofni još?!
Ove su krofne samo imenom princeze. Svojim statusom među poslastičarima i sladokuscima, one su kraljice poslastica, ali i bauk. Bauk, jer je urbana legenda da krofne ili ne mogu uspjeti NIKADA ili „propadnu“ bar svaki drugi put, čak i onim najvještijima.
Jesu li i vas zločeste strine u to ubijedile? Kao i da se krema kuva tri sata na pari? Nije tačno. Kuva se 5 minuta. Slovima: PET!
A za tijesto ne treba “to se ne može objasniti, pola dana”, nego 10 minuta!
I uspijeva apsolutno svaki put, apsolutno svima, koji su pravili krofne po ovom receptu. To vam obećavam.
Najsočnija voćna baklava na svijetu!
Backstage jednog novogodišnjeg članka: Žene pomagajte, upucaću se!
Nekad naprosto nemaš inspiracije ni da držiš oči otvorene i dišeš a kamoli da pišeš.
Ali, ja imam tu sreću da mi je dozvoljeno da pišem samo kad to baš silno želim, i kad imam vremena, snage, volje, želje, ideje, kao i da pišem o čemu god hoću.
Međutim, pooonekad se desi da nešto moraš, ili bar trebaš. A moranje i trebanje je, bar u mom slučaju, osnovni preduslov za potpunu „stvaralačku paralizu“.
Upravo to mi se dogodilo neki dan. A kad si u gabuli, kome ćeš se drugom obratiti nego svom kriznom štabu za sve vanredne situacije, od porođajnih kontrakcija do sakrivanja u gepek. Ne trgujemo ljudskim organima, krijemo torbice od muževa, ne bojte se.
Kako izgleda jedna od tih intervencija, odlučila sam da podijelim sa vama, jer se ovaj intimni razgovor sa prijateljicama, o tome KAKO nešto da napišem, naposlijetku pretvorio u ono ŠTO sam zapravo htjela da napišem. Zato sam ovu stranicu dnevnika iščupala i pokazaću je vama, jer u njoj je odgovor na ona najvažnija pitanja, napisan iskreno, iz srca, kako jedino svojim prijateljima i možeš pisati (kad misliš da vas niko ne gleda, ili bar, da vas neće gledati).