a
Image Alt
 •  •  • 31

nova-godina Nekad naprosto nemaš inspiracije ni da držiš oči otvorene i dišeš a kamoli da pišeš. Ali, ja imam tu sreću da mi je dozvoljeno da pišem samo kad to baš silno želim, i kad imam vremena, snage, volje, želje, ideje, kao i da pišem o čemu god hoću. Međutim, pooonekad se desi da nešto moraš, ili bar trebaš. A moranje i trebanje je, bar u mom slučaju, osnovni preduslov za potpunu „stvaralačku paralizu“. Upravo to mi se dogodilo neki dan. A kad si u gabuli, kome ćeš se drugom obratiti nego svom kriznom štabu za sve vanredne situacije, od porođajnih kontrakcija do sakrivanja u gepek. Ne trgujemo ljudskim organima, krijemo torbice od muževa, ne bojte se.

Kako izgleda jedna od tih intervencija, odlučila sam da podijelim sa vama, jer se ovaj intimni razgovor sa prijateljicama, o tome KAKO nešto da napišem, naposlijetku pretvorio u ono ŠTO sam zapravo htjela da napišem. Zato sam ovu stranicu dnevnika iščupala i pokazaću je vama, jer u njoj je odgovor na ona najvažnija pitanja, napisan iskreno, iz srca, kako jedino svojim prijateljima i možeš pisati (kad misliš da vas niko ne gleda, ili bar, da vas neće gledati).